|
|
|
Ponedjeljak, 27 Studeni 2006 |
„Carpe diem draga civilizacijo“ , napisala je u jednom svom sastavu moja pahujica i sad uvijek za takvih posebnih dana ta mi rečenica prostruji kroz glavu.
Svaki dan nekako projuri prebrzo i ponekad se ljudima pričini da su ti dani jedan dosadni monotoni krug, ali taj krug nikad zapravo nije isti.
Sjedila sam tamo na plaži i čitala jako, jako debelu knjigu sa savršenom temom -nesanicom. Prošli su kraj mene momak i cura i obično bih na tu njihovu zaljubljenost promrmljala nešto, ili grintala zašto se drže za ruke jer ja to ne volim, ali danas nisam jer je taj tren to baš lijepo pasalo.I ona žena sa nekakvom igračkom i dva psa, dvije curice. Jedna na biciklu, druga na rolama i to je iskorišten dan. Kako se kamenčići razljeću pod šapama psa i zalazi veliko sunce.
Tamo dalje je savršeno uređena kuća.U kamenu, oko nje sve zeleno, sve pravilno, lijepo uređeno i zamislila sam da tamo u jednoj čistoj i toploj prostoriji sijede svi moji prijatelji .Tamo pijemo prvoklasno crno vino, sa dvije kocke leda.I nema ometanja iz vanjskog svijeta, baš nikakvog.
Carpe diem, rekla bih tad, ali svijet je malo drugačiji i nekako se uvijek u naš dan uvuče neki crv koji nagriza korjenje dobrog duha. I ta te briga mori i mori te proljeva crno vino po bijelim tapetima.
Kako to onda riješit?
Kako riješiti svakodnevne brige pretvaranjem ,ignoriranjem...mučilo me to dovoljno dugo, a onda sam shvatila da se sa njima jednostavno živiš i sve dok živiš idilični trenutci se preliju preko problema i oni bar nakratko nestanu. Vrišti u tvojoj glavi Carpe diem draga civilizacijo, carpe diem!!!!!!!!!!!
Nije mi baš jasno zašto sam nabacala hrpu naizgled nebitnih stvari i prezentirala tako da ih vide svi, ali eto odlučite danas iskoristie ovaj dan. Jer sutra njega više neće bit.
Ines Ćopo
|
