|
|
|
Ponedjeljak, 05 Oľujak 2007 |
U pozadini svira "Sunday Arak"-Balkan Beat Box
 'Malo mi je nedostajao ovaj solo život.
Žena otišla na turneju, nema
je 3 tjedna, a suprug kulira. Stoga sam sinoć iskoristio priliku poć sa
balicom koju malo bolje znam na umjetničku izložbu.
Srećom, pa je
mjesto bilo blizu mog kvarta, moglo bi na na noge doć tamo, ali to nije
američki način, pa me pokupiše s autom i pravac W.C.
Ne, nije me uhvatila nužda, već se mjesto zbilja tako zove.'
W.C. ili kako ga neki zovu "The Creamery" je ustvari jedno ogromno napušteno skladište, okupirano mladim umjetnicima koji imaju svoje male sobice, grupni atelje, kantinu,tipa neki mali klub...
Ako vas ovaj opis vuče na Orlando, grdno ste se prevarili jer bi ovi mogli "sanjat" da dođu na takvu razinu.
Naime, mjesto se žešće raspada, sve je puno smeća i grafita, tagova, božesačuvaj ispaljenika i svi su kao neki umjetnici...
Taj dio me raspizdio, jer je 80% izložbe bilo jednom riječju - smeće.
Nedovršeni radovi na razini djeteta od 3 godine sa oznakama za prodaju od 150 do 400 dolara...
Ma daj, promislio sam i zapito se kakva bi reakcija bila kod nas doma da jedan ovaki kvaziumjetnik dođe pitat da mu postave izložbu...
Odjeb je lansiran, lagano plasiran, rekli bi TBF-ovci...
Još jedan detalj koji me natjerao da lagano zaškrgućhem zubima jest da ti ispaljenici plaćaju masnu paru da bi živili u dva kvadrata tog smeća, jer kao što bi je jedna takva opisala:
"Mi smo umjetnici koji se žele spustiti na razinu običnog čovjeka sa ceste, živjeti u njegovoj sredini i onda taj svijet prenijeti na platno..."
Osjetio sam kako mi tlak raste ko u express loncu, ali se suzdržah od komentara, te muku utopih sa par loših piva...(Pappy's Beer op.a.)
Prošvrljah uokolo jer prostor je zbilja velik, te nađoh skaline koje vode gore te stupih na kao neki plesni podij koji bijaše nastavak te izložbe.
Galerija likova koje ne bih nasao ni na "Haight Street" u San Franciscu, no sve redom mamini i tatini sinovi i kćeri koji se svojski trude biti underground...
Na bini cura tipa Bjork, zavija na sintisajzeru neki azijski pop, te ispod glasa nešto mrmlja i dobacuje valjda na mandarinskom jeziku...
Uffff, vrijeme je da se pređe na viski, jer ovako neću dugo izdržat, promislih te u putanji prema šanku (ako se takvim nazvati može), nabasah na ekipu s kojom sam i došo te se ukalumah i upoznah neke od tih silnih umjetnika, čije eufornične priče o umjetnosti izgleda tangiraše neke od prisutnih te svi potvrdno klimaše glavama u znak odobravanja kao da uopće mogu egzistirati u komunikacijskim sferama potonje izgoretine...
Khm, khm...
Na svu sreću ekipa s kojom sam došo je dijelila moj stav tako da sam se i nasmijo gledajući tu bijednu scenu lažnjaka, te i ubrzo potom otkotrljah doma sa mislima okrenutim prema istoku i mjestu ispod čempresa i bora, sa onoh stazicom spram mora i kako bar tamo....uostalom svi već znamo...
Pozdrav svakoj balici đe god kisila
Srđan Kulaš - Washin de la so
|
